Književnost uvijek dokumentira potrese epohe

-

Čitanje unutar školskog sustava uglavnom se vezuje uz stjecanje znanja i ocjenjivanje. No ono ne smije biti tek puki instrument učenja, mladi ljudi čitanje trebaju otkriti kao užitak. Tek kad čitanje postane užitak, ono može postati i kompetentno čitanje, a bez takva čitanja i bez razvoja čitalačke pismenosti nije moguć napredak ni na kojem drugom polju učenja. Bez takva pak čitatelja nije moguć napredak ni jednog društva u cjelini. Takvo dubinsko čitanje pomaže oblikovati suverenu i samosvjesnu ličnost i odgaja osobu za kritičko mišljenje. Unutar redovnog školskog procesa učenici uglavnom nemaju dovoljno vremena za razvoj dubinskog čitanja.

U svijetu postoje mnoge nagrade koje sustavno potiču kompetentno čitanje u mladih, u kojima mladi čitatelji sami, posve neovisno, izabiru najbolja književna djela suvremenih autora. Korisnost takvih nagrada nije samo za mlade čitatelje. Mladi neopterećeni čitatelji nesputanim pristupom literaturi mogu funkcionirati i bolje od odraslih kritičara iz stručnih žirija te donijeti odluke koje su iskrene, bez utjecaja ikakvih pritisaka. Korist dakle imaju i pisci i književna scena u cjelini.

Snimio Sanjin Strukić  / Pixsell

Najpoznatija i najprestižnija od takvih nagrada mladi čitatelja jest francuska nagrada koju dodjeljuju francuski gimnazijalci, Prix Goncourt des lycéens. Ove se godine i Hrvatska pridružila toj hvalevrijednoj inicijativi u sklopu Mjeseca frankofonije, u organizaciji Francuskog instituta u Hrvatskoj i potporu Veleposlanstva Francuske u RH te u partnerstvu s Akademijom Goncourt i nakladničkom kućom Fraktura. Tijekom četiri mjeseca trideset studenata francuskog jezika i književnosti na sveučilištima u Zagrebu i u Zadru čitalo je pod mentorstvom profesora četiri romana iz užeg izbora za nagradu Goncourt 2021.

Izniman im je bio osjećaj sudjelovati u tom projektu, jer su znali da njihovo mišljenje utječe na važnu nagradu, da je njihovo mišljenje bitno. Hrvatske mlade čitatelje imao je prilike čuti član Akademije Goncourt i predsjednik ocjenjivačkog suda nagrade Goncourt – hrvatski izbor Philippe Claudel, pisac prevođen na hrvatski i drag hrvatskim čitaocima. Bio je, kaže, doista impresioniran.

Nedavno je u Hrvatskoj prvi put održan izbor za međunarodnu nagradu Goncourt. Hrvatski studenti odabrali su isto djelo koje je nagrađeno i u Francuskoj, roman La plus secrète mémoire des hommes Mohameda Mbougara Sarra. Znači li to da mladi u Francuskoj i u Hrvatskoj imaju sličan ukus u čitanju? Što mislite o njihovu razumijevanju tog književnog djela u usporedbi s razumijevanjem studenata u Francuskoj?

Ne znam postoji li neki univerzalni ukus, ali Francuska i Hrvatska europske su zemlje koje dijele mnoge vrijednosti, nade i uspomene. No također je jasno da je rat koji je zadesio Hrvatsku u njezinoj nedavnoj prošlosti ostavio traga i na mlađim naraštajima, koji tada još i nisu bili rođeni. Mladi Francuzi to ne mogu razumjeti. No vjerujem, kad naši studenti tu i tamo čitaju suvremene romane, da su to prilično slična čitanja.

Hrvatski su studenti predstavili svoje viđenje četiriju romana koja su se našla u finalu izbora. Vi ste ih imali prilike čuti. Kakvi su vaši dojmovi o njihovoj recepciji tih romana?

Oduševila me visoka kvaliteta njihova čitanja. Ne samo da su pažljivo čitali romane, nego su mogli ponuditi relevantnu i duboku analizu, onu vrstu analize kakva bi se, primjerice, očekivala od profesionalnih kritičara, a koju nemamo uvijek!

Mohamed Mbougar Sarr mladi je Senegalac, 31-godišnjak, i knjigu mu je objavio mali izdavač. Njegov izbor u Francuskoj bio je svojevrsno iznenađenje. Pokazao se kao dobar poznavatelj francuske književnosti, no ima autentičan, svoj, originalan autorski rukopis. Donekle je to prustovski, donekle i borhesovski tekst. Kako ste ga vi doživjeli?

Roman Mohameda Mbougara Sarra bogata je knjiga koja se poigrava mnogim književnim referencijama (Proust, Borgès, Bolaño...). On je poput labirinta u kojem moraš biti spreman izgubiti se, a autorov je jezik francuski kakvim se koriste mnogi afrički pisci: to je vrlo šarolik jezik, s vremena na vrijeme bogat do suviška, muzikalan, i sam po sebi nudi putovanje.

S obzirom da je za većinu hrvatske javnosti ovaj izbor novost, objasnite nam molim vas na koji se način međunarodni izbori za nagradu Goncourt razlikuju od francuskog izbora?

Inozemni izbori za Goncourtovu nagradu, kojih danas ima više od trideset diljem svijeta, napravljeni su po uzoru na Prix Goncourt des lycéens, koja je nastala 1988. S vremenom ona je postala vrlo važna nagrada u Francuskoj, koja svake godine angažira gotovo 2000 srednjoškolaca u dobi od 15 do 20 godina kako bi pročitali oko petnaest romana u prvom krugu Goncourtova izbora i nakon nekoliko debata odabrali omiljenu knjigu. Inozemni izbori za Goncourtovu nagradu lijepe su avanture, koje se odigravaju u partnerstvu s francuskim kulturnim službama te uz pomoć nastavnika iz različitih zemalja i naravno studenata. Na taj način francusko govorno područje diljem svijeta dobiva na važnosti i dokazuje privrženost suvremenoj francuskoj kulturi.

U Hrvatskoj možemo čitati nekolicinu vaših djela na hrvatskom. Dobro ste poznati našim čitateljima. No opus vam je mnogo veći od izabranoga za prijevod, četrdesetak knjiga. Imate li saznanja što hrvatski čitatelji vole u vašim djelima, s obzirom na djela koja su u nas prevedena? Koliko vas zbog različitih djela koja su prevedena u raznim zemljama čitatelji doživljavaju drukčije? Koliko su te razlike u recepciji vidljive?

Imam sreću da su moji glavni romani prevedeni na nekoliko desetaka jezika. Mnogo putujem na poziv svojih inozemnih izdavača i na razne festivale: imam priliku upoznati javnost i uvjeriti se u to da su, čak i ako postoje male razlike u recepciji tekstova, ovisno o povijesti određene zemlje i njezinu geografskom mjestu, u većini slučajeva reakcije, interesi i emocije iste. Možda zato što smo danas, zbog globalizacije i brzog dijeljenja informacija, podložni istim problemima, istim pitanjima, istim tjeskobama.

Uvijek uživam u Hrvatskoj. Ovdje se osjećam kao kod kuće, pomalo domaće. Uvijek se jako iznenadim kad me čitaju i cijene. Ne mogu to objasniti. Mnogi čitatelji u Hrvatskoj rekli su mi da je ono što ih dira u mojim knjigama osjetljivost na tragediju i način na koji pišem bez osuđivanja. Vidi se ljudska priroda, u njezinoj ljepoti i slabostima. Postavljaju se pitanja, ali nitko se ne osuđuje.

Ako bismo za svrhu ovog intervjua mogli pojednostavnjeno opisati teme kojima ste zaokupljeni, možemo reći da se često bavite poviješću, temama smrti, rata, sjećanja, ljubavi, krivice, ubojstva,.. Koliko vi birate teme, koliko teme biraju vas?

Dobro ste saželi moje interese! Vjerujem da sam jednostavno čovjek kao i svaki drugi, koji živi u Europi na početku 21. stoljeća, u vremenu i dalje obilježenu poviješću prošlog stoljeća, ali koji, suprotno onomu čemu se još mogao nadati prije četrdeset godina, proizvodi nesaglediv broj tjeskoba i pitanja. Moje knjige to odražavaju. One su moj odraz.

U Hrvatskoj vas percipiramo najviše kao pripovjedača, no vi ste i filmski umjetnik. U kakvu su odnosu književnik i filmski autor? Koliko su to različiti načini pisanja, pisanje književnih djela i pisanje filmskih scenarija?

Da, snimam filmove i pišem scenarije. To je još jedan način pristupa svijetu. Moji su filmovi intimni i realistični, što nije uvijek slučaj s mojim romanima. Što se scenarija tiče, to nema veze s pisanjem romana: znate da će djelo biti film, a ne scenarij. Skripta je samo prolazni radni dokument. Nakon što je film gotov, baca se. Scenarij je vodič, napisan lošim jezikom, namjerno neutralan i trijezan, s namjerom da producentima, tehničarima i glumcima pruži viziju o tome kakav će film biti.

Vi ste i pjesnik. Francuska ima sjajnu tradiciju pjesništva. Baudelaire je rekao „Uvijek budi pjesnik, čak i u prozi“. Rimbaud pak da je pjesnik kradljivac vatre. Što je za vas poezija?

Poezija je najkraći put od riječi do srca, i od srca do riječi. Poezija je atom značenja i emocija, neopterećen logikom, gramatikom i jasnoćom. Ona ne govori razumu. Govori o dubokim silama u nama.

Baudelaire je rekao i da inspiracija dolazi iz svakodnevnog rada. Otkud dolazi vaša inspiracija?

Gledam ljude. Svijet. Slušam. Dišem. Ovdje sam. I pokušavam biti prazan kako bih se ispunio svime što opažam, onda pišem. Prepisujem. Na kraju krajeva, ja nisam pisac, ja sam prevoditelj.

U jeku pandemije diljem svijeta prisjećali smo se književnosti koja je proročanski progovarala o onome što nam se događalo. Čitali smo Camusov roman Kuga, kao i Boccacciovo djelo Decameron, na primjer. Koja je uloga književnosti danas pri kraju pandemije i u jeku užasnog rata na tlu Europe, u Ukrajini?

Književnost djeluje u trostrukoj dimenziji vremena – u prošlosti, sadašnjosti i u budućnosti: ona podsjeća, razotkriva i širi horizonte. Dokumentira potrese epohe na dublji način od novinarstva, na primjer, koje mora biti izravno, od povijesti, koja ne poštuje osjećaje, od sociologije, koja kategorizira. No književnost je i umjetnost spore probave. Potrebno je vrijeme da se shvati događaj i razvije njegov puni opseg.

Kolika je čitanost danas u Francuskoj? Postoje li statistike?

Čitatelja još ima, a da među mlađim naraštajima ima novih čitatelja, svjedoče i nagrade koje smo spomenuli, poput lijepoga Goncourtova izbora u Hrvatskoj. Istina je da su knjige podložne konkurenciji drugih oblika zabave i znanja, ali ostajem uvjeren da će književnost uvijek imati istaknuto mjesto u ljudskom svijetu.

Franz Kafka rekao je „U džepu sam uvijek držao dvije knjige, jednu za čitanje i jednu za pisanje“. Koje knjige vi držite u džepu?

Trebali bi mi golemi džepovi da nosim sve knjige koje čitam i pokušavam napisati! No ono što mi se sviđa u Kafkinoj rečenici jest veza koju on uspostavlja između čitanja i pisanja. Bez tuđih knjiga ja ne bih bio ništa, bez njih ne bih mogao ništa napisati. Dakle da, u mojoj svakodnevnoj odjeći, u svojevrsnom simboličkom džepu, nalaze se istovremeno, stisnute jedna uz drugu, i jedna drugoj daju snagu, ona knjiga koju čitam i ona knjiga koju pišem.